Ne moram Vam govoriti previse o prednostima koje Vam pruža trening kamp;

Naučiti ćete stvari koje će Vam koristiti za daljnje treniranje, probati nešto novo, kvalitetno trenirati i dobro se zabaviti.

Sve u svemu trening kamp će biti jedno vrlo pozitivno iskustvo tko god će mu pristupiti.

Termin je 26.ozujka-1.travnja. 2012.

Slika dolje je jedan lijepi trenutak snimljen prije zadnjeg treninga(trčanje) četvrtog dana trening kampa.

Ako se zainteresirani da pristupite trening kampu, te vas zanimaju detalji slobodno me kontaktirajte.

Većina je dosta neupućeno za sve sto se veže za treninge, raspolažu s ograničenim znanjem, slušaju 100 različitih savjeta od svoje okoline (nažalost i podložni su tome) , primjenjuju to u samotreniranju koje rezultira razočaranjem, te i iz nekog razloga obraćaju se meni ili nekom drugom treneru. Bez obzira s kojim trenerom ćete razgovarati niti jedan vam trener kojemu je stalo do njegovog posla i Vas vam neće reći da će se nesto značajno dogoditi ako ćete ugovoriti suradnju s njim na kraće vremensko razdoblje. Očekujte napredak, no ne i čuda. Za osjetiti razliku izmedu samotreniranja i treniranja po trenerskim nadzorom trebati će ipak malo više vremena od nekoliko mjeseci, obicno nekoliko sezona da se zaista osjeti da se ovakva vrsta ulaganja isplati.

Da razjasnim, ulaganje u trenera je najbolja stvar koju možete napraviti za sebe bez obzira kojim se sportom bavili. Kako niti drugi, tako niti ja nisam prezao od toga da radim s jednim. I trenerima je potreban trener. I to je definitivno najbolje ulozen novac od svega sto sam ikada ulozio u sportu. No ako to planirate realizirati ipak je mnogo isplativija solucija da gledate na dugoročan odnos. Što je suradnja duža, isplativost ovakvog ulaganja proporcionalno se povećava. Jako je važno dobro razmisliti prije nego li ulazite u takve projekte zato jer kada ste već krenuli, potrebno je to izgurati do kraja a ne polovično. Ne želite da Vam se desi da nagla promjena situacije kod kuće ili na poslu dolazi do toga da morate raskinuti odnos koji Vam toliko znači. Zato je od ključne važnosti prije nego li planirate angažirati nekog da imate financijsku stabilnost, emocionalnu stabilnost, općenito čistu situaciju bez nekih većih briga.

Također jako je Važno da odaberete onog pravog trenera koji Vama odgovara. Razgovarajte prije nego li se odlučite s nekoliko potencijalnih trenera prvo prije nego li se odlučite. Provjerite prvo sve opcije, sto se nudi za uloženi novac i da li takav odnos Vama odgovara. Mene nakon što netko kontaktira za trenerstvo otvoreno razgovaram s njime o svemu vezano za sve u vezi trenerstva, pa tek ako se zajednicki složimo krenemo u realizaciju istog. Ponekad je realizacija trenerstva uspješna, a ponekad nije. Neuspjela realizacija se najćešće dešava nakon setova pitanja postavljena budućem potencijalnom klijentu. Moze biti iz vise razloga, ponekad zato sto smatram da je ciljeve nemoguće realizirati kada se sagledaju sva raspoloživa sredstva, ponekad angažiranje trenera nije trenutačno najsretnije rješenje, te mnogi drugi razlozi… Trenerov posao je takav da on radi, savjetuje vas i odlučuje što je najbolje za Vas, pa makar i ponekad znacilo da trenerstvo nije najbolja solucija.

Bez obzira na koje razdoblje, unajmljivanje trenera je odlično iskustvo i zaista će vam koristiti, ne samo trenutno nego i kasnije u sportu i u životu. Na kratkoročnan period je isto u redu i to biti ce  jedno lijepo i pozitivno iskustvo, no ako zaista želite osjetiti razliku između samotreniranja i treniranje pod trenerskim nadzorom trebati će ipak malo više od nekoliko mjeseci/sezone da bi se vidjeli rezultati.

7.rujna 2011. – Polazak

Krenuo sam kombijem od Croatia Airlines iz Rijeke u 5:00, dok je Jakša krenuo avionom iz Dubrovačke zračne luke oko 6:30. Našli smo se na ZG aerodromu i čekamo let za Frankfurt. No dolazi do problema. Zbog prejakih vjetrova avion iz Frankfurta je kasnio 1h i zbog toga imat ćemo velikih problema sljedećih 2 i pol dana. Nakon 1h i nešto sitno kašnjenja, razglasuju da se putnici za Frankfurt pripreme za odlazak. Ubrzo smo krenuli s avionom, no naše avionske karte su bile namještene tako da imamo 1h do sljedeceg presjedanja u avion, te smo zakasnili na avion Frankfurt-Charlotte. Krenuli su problemi. U zračnoj luci javljaju nam tužne vijesti da nema letova do sutra, OSIM; moguce je da netko iz leta Frankfurt-Chicago odustane pa da se mi ubacimo. Iz Chicaga bi onda letjeli za Las Vegas. Ako ne bude moguće, spavanje u hotelu na aerodromu Frankfurt. Dobili smo nove karte za Chicago i novu kartu nakon tog leta – Za Las Vegas. No karta za chicago je bila samo vazeca ako netko odustane od leta, i onda bi se mogli ubaciti. Krenulo je ukrcavanje u avion, i kada smo ja i Jakša došli na red da se ukrcamo zaustavili su nas, jer smo mi opcijski putnici, tako da smo morali cekati dok se regularni putnici ne ukrcaju, i kada se svi ukrcaju, ako bude mjesta, dopusteno je da se i mi ukrcamo. 10 minuta nakon sto su se svi putnici ukrcali javili su na razglas da za sve opcijske putnike ima mjesta u avionu i da nam je dopusteno da se ukrcamo. Sretni smo kao da smo dobili na lutriji i ukrcavamo se.

Slijedi skoro 9h prebijanja u avionu do Chicaga. Kada smo sletjeli u Chicago imali smo samo 1h da se prebacimo na avion. Kada sam vidio kilometarsku kolonu na carini na aerodromu nije mi ulijevalo neku nadu da ćemo stici na onaj idući. Kontrole su detaljne, jako stroge, nitko nije iznimka, nitko se ne moze izvuci a da ne bude detaljno pregledan, a cim vam boja kože lagano baca na “arapsku” odmah vas stave sa strane… Mi nismo bili svjesni kada smo krenuli, ali zapravo na dan utrke je bila deseta godisnjica 9.11.2011. kada je stradalo oko 3000 amerikanaca u teroristickom napadu. Došli smo i mi na red, pregledali su nas i sve je bilo u redu i krenuli smo dalje prema novom terminalu. Aerodrom je tako velik da se od terminala do terminala ide vlakom. Trcali smo dobar dio po terminalu nebi li stigli na avion i uspjeli smo se nekako ukrcati. Da smo bili kratki nekoliko minuta, nebi uspjeli.

Slijedi let Chicago-Las Vegas, u trajanju od 3h i 30′. Sletili smo sretno na našu zadnju destinaciju u 23:00h po lokalnom vremenu. U hrvatskoj je vec 8:00 ujutro, tako da putujemo preko 26h. Skroz smo umorni. Opet problemi. Nije nam stigla prtljaga. Onako umorni prijavljujemo kasnjenje prtljage u trajanju od 1h. Prijavljujemo mjesto boravka tako kada prtljaga stigne na aerodrom, odmah će poslati na adresu hotela gdje odsjedamo. Receno nam je da ce prtljaga vjerovatno rano ujuro doci. Izlazimo iz aerodroma i osjecam jaki toplotni udar. Pomislio sam da negdje iza mene puše vanjska jednica klime, okrenem se i vidim da nema nista. Ponoc je, a u Las Vegasu je trenutno 36 stupnjeva! Ulazimo u prvi taxi, i objasnjavam vozacu kamo nas treba voziti – Lake Las Vegas, Ravella Hotel. Dosli smo po noci, tako da smo jako malo toga vidjeli kada smo dolazili, a uostalom jako smo bili umorni i samo nam je bilo do toga kako cemo ici spavati.

8.rujna 2011.

Probudili smo se dosta rano. Potpuno nam se sve poremetilo od ove vremenske razlike. Kada smo malo dosli k sebi od svega, spustili smo se u predvorje hotela i pitali da li nam je dosla prtljaga. Kazu nam da nije nista doslo. Sada smo vec lagano nervozni jer je prtljaga vec trebala doci, a jos je nema. Odlucili smo pojesti dorucak u hotelu i dok smo jeli, pokusao sam smisliti nacin kako da dođem do registracijskog satora koji se nalazio negdje u Hendersonu, oko 20km od Lake Las Vegas rezervata, a ta lokacija je ujedno bila i druga tranzicija. Prva tranzicija je bila ispred naseg hotela. Problem oko nalaske druge tranzicije je bio u tome sto organizatori nisu naveli nikakvu adresu. Stvarno nikavu, osim Henderson Pavillon, a takvo mjesto ne postoji na niti jednoj karti koje smo gledali. Kada smo pojeli ustali smo se i vidjeli covjeka koji nam izgleda na nekoga tko bi mogao biti natjecatelj. Pitali smo ga za tu drugu tranziciju, i je rekao da isto nema nikakvu ideju gdje je to, jer nisu naveli adresu, a on je amerikanac. Ali je rekao da ima kombi i ako mu se zelimo pridruziti u misiji pronalaženja druge tranzicije, bit ce mu drago da pođemo s njime. I tako smo se upoznali s nasim novim americkim prijateljem AJ-om. Krenuli smo negdje u podne traziti T2, i trebalo nam je punih 2h da nademo tu tranziciju. Kada su se AJ i Jakša prijavili, malo smo razgledali ironman village. AJ i Jakša su kupili neke sitnice koje su im trebale za utrku u nedjelju. Nakon sto smo to obavili, isli smo u Whole Foods, supermarket koji ima na raspolaganju velik izbor organske hrane, i mogu reci da je zaista dobar ducan. Povratkom u hotel, pitao sam na recepciji ponovno za prtljagu i opet negativan odgovor. Usli smo u svoju hotelsku sobu i nazvao sam american airlines da pitam gdje nam je prtljaga. Nakon sto sam bezbroj puta dobio govorni automat, javlja se zena i govori mi da prtljagu jos nisu ni locirali uopce gdje je. Lud sam! Zovemo sve zivo, od samog izvora problema, zovemo croatia airlines, i zahvaljujuci ljudima iz Dubrovacke zracne luke koji su pomogli i angazirali se oko lociranja prtljage uspjevamo saznati da je prtljaga zapela u Chicagu. A zasto, to nitko ne zna. Cijeli dan nam se sveo na zvanje aerodromova u naznaki bilo kakvih informacija u vezi prtljage, i tu smo izgubili jako puno energije. Kasnije navecer smo isli na aerodrom po Kristy, zenu od AJ-a. isli smo s njim iz razloga da dodemo osobno tamo i da pitamo gdje nam je prtljaga jer cijeli dan dobivamo samo govorni automat. Naravno, ni traga ni glasa prtljagi. Toliko smo bili umorni od svega da smo isli spavati u prije 21h. Ja sam mentalno slomljen. Cak su nam i na recepciji hotela rekli kakvi smo nesretnici, jer je svima dosla na vrijeme osim nama; “You lost all your luggage, that sucks!”

9.rujna 2011.

Spavali smo skoro 8h u komadu, i digli smo se u 4:30 ujutro. Jednostavno nismo mogli vise od toga spavati, bilo nam je dovoljno. Oko 8h zovem ponovno american airlines da saznam ima li kakvih vijesti u vezi prtljage. Javlja se ponovno automat, i dajem mu svoje ime, te dobivam informaciju da su dvije torbe locirane, a preostale dvije još nisu. Napokon nekakav napredak! Pokusavam dobiti pravu osobu na telefon no nakon nekoliko pokusaja odustajem. Isli smo se prosetati u okolici hotela da malo razgledamo. Rezervat u kojem smo odsjeli je zaista odlicno napravljen, imam dvije jedine zamjerke. U hotelu se rijetko moze naći bilo sto zdravo za jesti, i jako je skupo. Hhole foods u Hendersonu je puno bolji izbor ako cete kvalitetno jesti, no tu je nedostatak sto je udaljen 20km od rezervata. Sreca u nesreci je da smo upoznali AJ-a koji je imao kombi pa smo s njim isli.

U 18:00 smo se morali pojaviti na ceremoniji dobrodošlice koja se odrzala u hotelu Loews – oko 1,5km udaljen od našeg hotela. AJ, Kristy, Jakša i ja smo isli zajedno tamo i nasli se s prijateljem i triatloncem Matijom Romšakom.

Naš prvobitni plan je bio da se njemu odmah javimo kada dodemo, no od silne brige oko prtljage i borbe jednostavno nije bilo bas vremena i mogucnosti za opuštanje. Ceremonija se odrzala u dvorani hotela i bilo je stvarno odlicno, predstavljanje rezervata, staze, natjecatelja iz svih drzava, najstarijih natjecatelja, i uz to neogranicen izbor kvalitetne hrane. Bilo je stvarno dobro tamo biti, ponajvise zbog ugodnog drustva, AJ-a, Kristy i Matije. Oko 21h se vracamo u hotel i idemo odmah spavati.

10. rujna

Dizanje ponovno u 4 ujutro jer ne mozemo spavati. Razlog ovome je zbog promjene vremenske razlike od -9h. Kažu da je za svaki sat promjene vremena potreban jedan dan prilagodbe…Znaci kada budemo odlazili biti cemo prilagođeni. Zovem ponovno za prtljagu i javili su da ce poslati one dvije prtljage sto su dosle u hotel,a kada dodu ostale dvije da ce odmah poslati. Objasnio sam im da se pozure jer je utrka sutra i da nemamo vremena. No na srecu poslali su 3 prtljage, i sve 3 prtljage su na srecu bile od Jakše. Bili smo sretni jer je to znacilo da necemo imati poteškoća oko njegovog nastupa. Namjestili smo bicikl, isprobali dali je sve u redu. Nakon 10′ Jakši puca zadnji tubular. Stakalce se zabilo i probusilo ga, tako da smo ga morali zamijeniti. Takoder sam provjerio prednji tubular detaljno i primjetio sam da se na cak 3 mjesta zabila sitna stakalca. Izvadio sam ih sa picetom. Da nisam, Jaksa bi sigurno probusio tubular na utrci. Zamijenili smo zadnji tubular i krenuli prema Bike Check-in. Ostatak dana smo proveli odmarajuci se u rezervatu, a navecer smo sa Matijom isli na veceru u olbliznji restoran u rezervatu. Trazili smo neki talijanski restoran, da pojedu neku laganu pastu, i da sto manje eksperimentiraju s hranom pred utrku.

S Matijom nikada nije dosadno i stvarno smo uzivali u njegovom drustvu svaki trenutak. Aj i Kristy su u to vrijeme bili u Vegasu pogledati neki show, no mi nismo htjeli se ici umarati, ipak je sutra utrka. Taj njihov “potez” mi još nije jasan jer se vecina natjecatelja izlezavala i odmarala za sutrasnju utrku na travici pored jezera slusajuci neki nastup glazbenika koji je bio organiziran. Nakon sto smo pojeli, pozdravili smo se s Matijom i krenuli smo prema svojem hotelu. Isli smo veoma rano spavati, oko 20:00.

11.rujna – Dan utrke

Digli smo se u 4:00. Sazvao sam hotel i javili su mi da je dosla i moja prtljaga. Napokon! Najeli se i krenuli prema startu na posljednju provjeru bicikla u tranziciji. Jaksa se osjeca odlicno. Start nije bio masovan, nego u valovima po dobnim skupinama, sto je po meni bolje zbog puno manje guzve. Jedini nedostatak je to sto su profesionalni natjecatelji startali u 6:30, i nisu vidjeli pravog sunca u trci, za razliku od age grupera koji su startali dosta kasnije. Matija je startao u 7:55, a Jaksa u 8:00, sto je bio posljednji val age grupera. Oni su imali daleko teze uvjete trke upravo zbog ovog tajminga, jer pravo sunce dolazi tek iza 11:00.

Plivanje su krenuli jako, i Jakša je zauzeo 6,7 poziciju na pocetku. Nakon nekoliko stotina metara pustio je tu grupu i do kraja plivanja stvorila se razlika izmedu prve grupe i njega oko 1′. Isplivao je za 27′56”. tranziciju obavlja za 3′53” te krece na 90km bicikle. Konkurencija u trci je stvarno jaka i mogu slobodno reci da svi koji nastupili nitko nije dosao slucajno. Konkurencija je jaka , i dobar dio age grupera su zapravo profesionalci.

Biciklisticka staza vodi odmah iz rezervata u pustinju, i na pola puta je okret. Visinska razlika u 90km za savladati je bila oko 1100m, teren je valovit, uzbrdice su dugačke. Bicikl je odraden po planu, i nakon 2h45′ Jaksa ulazi u drugu tranziciju. Sada je već proslo 11h15′ i sunce je vrlo jako, a temperatura se popela na 40 stupnjeva. Samo stajanje na ovakvom suncu je nevjerovatan napor, a cim se pocnete kretati neprimjetno gubite velike kolicine tekućine, zato sto je vlaznost zraka 10%. Ja sam na stazi ostao samo 45′ bez tekucine dok ju nisam nasao, i već me pocela lagano boliti glava, a to su prvi znakovi dehidracije.

Trcanje je također bilo valovito. U 21km natjecatelji su morali savladati 350m uspona, što je po takvom suncu jako tesko. Nikada nisam vidio na na polu – Ironman distanci toliko ljudi hoda. Jaksa nije hodao, no uvjeti su ga na trcanju dosta usporili, i prelazi 21,1km za 1h39′, ulazi u cilj kao 28. u svojoj dobnoj skupini s ukupnim vremenom od 4h:57′:44”. Nakon kratke okrepe zajedno smo pricekali Matiju da ude u cilj, koji je dosao nekoliko minuta iza Jakše. Još neko vrijeme smo proveli blizu ciljne linije, odmarajuci se u hladu u obliznjem satoru, i nakon toga krenuli smo svi zajedno prema hotelu.

Kristy & me - Finish Line

12. rujna

Dan nakon utrke smo proveli uzivajuci u hotelu, rezervatu, odmarajuci se i opustajuci.

poslije podne smo isli sa AJ i Kristy pogledati Hooverovu branu, nakon 1h razgledavanja, slikanja i snimanja vratili smo se u hotel i tamo se pozdravili sa svojim prijateljima, jer su oni danas napustali hotel.

AJ Hoover Dam

13. rujna

Većinu dana smo proveli na glavnoj ulici Vegasa zvanoj – Strip, razgledavajuci, slikajuci, setajuci po centrima, kupovanjem suvenira, kockajuci. Nahodali smo se taj dan sigurno preko 10km, bilo je dosta naporno, ali bilo bi glupo ne iskoristiti svaki trenutak i vidjeti sto se sve može.

14. rujna

Slijedi naporna voznja aviona do doma, no ovaj puta bez problema s prtljagom.

Zakljucak: Stvarno jako lijepo iskustvo, bez obzira na nevolje koje smo imali, upoznali smo nove prijatelje, proputovali, Jaksa je imao dobru utrku, razgledali okolicu onoliko koliko smo mogli i stigli, te nezaboravno druzenje posebice s Matijom Romšakom.

Zahvale svim sponzorima koji su omogucili koji odlazak na svjetsko prevenstvo u ironman 70.3 seriji, posebice poduzecu Konel koja je prva ponudila neogranicena sredstva za odlazak.

Jos slika treba uskoro doci, a ostatak mozete pogledati ovdje

Zlatni sponzor

Srebrni sponzori:

Brončani sponzori:

Orion Dubrovnik d.o.o.

Takoder velike zahvale Željki Šaban i Marku Miličiću što su omogucili kofer za siguran transfer bicikle avionom.

Velike zahvale tvrtki Konel koja je prva ponudila sredstva koja su potrebna za pripremu i odlazak na svjetsko prvenstvo u ironman 70.3

Sama utrka mi od samog početka nije dobro sjela i taj osjećaj me pratio do samog kraja. To je tako u dugim utrkama – mozete se na dan utrke fenomenalno osjecati ili jako loše. Pomišljao sam na odustajanje mnogo puta, ali svaki put sam našao mentalne snage da idem do kraja pa što bude.

Zadnjih 3 mjeseca nisam bio u mogućnosti plivati i to je moj plivacki fitness bacilo na nulu, i to sam vremenski jako puno platio na utrci: Lose plivanje i sporije bicikliranje, zato što sam dobar dio biciklističkog segnemta proveo na kočnici zbog sporijih biciklista ispred mene. Drafting u IM je zabranjen, a mjesta za preticanje na pojedinim dijelovima staze nije bilo moguće, tako da sam tu puno izgubio. Trčanje sam odradio po planu i otrčao maraton za 3h 03′. U cilj sam prošao vremenom 9h 35′ 11” s čime sam popravio svoje najbolje vrijeme za gotovo 35′. S obzirom na nedostatak vremena za trening zadovoljan sam postignutim, i što me još više veseli imam još puno prostora za napredak. Sada malo odmora, i onda krećem polako ponovno trenirati za utrke koje me čekaju do kraja sezone. Zahvaljujem svim supporterima koji su me bodrili na stazi punih 9 i pol sati i dočekali me vjerno na cilju. Bez njih nebi uspio ovo i zaista mi mnogo znači njihova podrška. Također zahvaljujem onima koji su pratili i navijali preko interneta preko live coverage.

Rezultati

Jakša i ja radimo skupa 18 mjeseci. Za njega mogu samo najbolje riječi kada je u pitanju trening, posvećenost, usmjerenost i zelja za napretkom. Nisam upoznao nikoga tko ima veću volju za treningom od njega i velika mi je čast raditi s njim.

Na zahtjevnoj stazi Jakša je prošao cilj u vremenu 4h:53′, te s tim rezultatom je bio 51. u ukupnom poretku i 2. u svojoj kategoriji, što je bilo dovoljno da se kvalificira za svjetsko prvenstvo u IM 70.3 koje će se ove godine  održati u Las Vegasu.

Ovo je povijesni uspjeh za hrvatski triatlon, jer je on prvi hrvat koji se uspio kvalificirati na svjetsko prvenstvo u Ironmanu 70.3.

Čestitke Jakši na ovom velikom uspjehu!

Rezultati

Pobjednik utrke je bio mađar Gyula Kis s vremenom 3:42′:00” ispred izvrsnog i sve boljeg triatlonca Andreja Vištice 3:42′:39” i trećeplasiranog Dejana Patrčevića.

Konkurencija u trci je bila izuzetno jaka.

Utrku sam završio kao 24. plasirani u utrci s vremenom 4:12′:36”

Nekoliko mojih klijenata je također uspješno završilo utrku, sa znatno popravljenim rezultatima u ovoj distanci u odnosu na prošlu godinu.

čestitke još jednom svima na dobro odrađenoj utrci!

Rezultati

Na startu se pojavilo puno više natjecatelja nego proslih godina; 309 muških i 77 u ženskoj konkuenciji, tako da ove godine trka nije nikada bila jača po konkurenciji. Ovakav veliki odaziv je sam pokazatelj da utrka moze biti kvalitetna kada se organizatori potrude, a stvarno jesu: zatvorena cesta za promet, okrepe, elektronski izmjerena i kvalitetno označena staza, dobra atmosfera i mnogo dr. raznih sitnica.

Utrka:

Start je bio u 9:30. Trka je krenula i odmah se krenulo dosta jako. Prvi kilometar sam prošao 3:23. Bez obzira što sam se dobro osjećao, znao sam da taj tempo ne mogu držati na polumaratonu, te sam ga malo smanjio. Svi su generalno krenuli prejako, čak i oni vodeći, jer sam vidio da im je prolaz na 1km bio ispod 3′. Tada sam im bio još relativno blizu. Također i oni koji su trčali kraj mene su usporili, i tako smo nastavili trcati sporijem tempu 3:30-35/km.

Nakon 2. prijeđenog kilometra formirala se mala grupica od tri trkača i jedne trkačice: Hrvoje Kovač, Robert Španić, Ana Subotić – koja će pobijediti u ukupnoj ženskoj konkurenciji i ja.

Nakon što se dođe do Mlake slijedi prva velika uzbrdica koja nije izazvala nikakav dodatan napor, ali na kojoj se puno gubi na brzini. Valovite utrke kao što je riječki polumaraton nisu bas za obaranje osobnog rekorda, zato što se na uzbrdicama jako gubi na brzini, a kada se ide nizbrdo, tek neznatno se ide brže.

Prošli smo 10.km za 35′:30” i osjećao sam se odlično. Nakon što smo prošli kostabelu, slijedi spust do preluka. Nakon te velike nizbrdice uhvatila me velika kriza koja me je prisiljavala da usporim, tako nebi li se oporavio pustio sam grupu Kovač-Španić-Subotić. U 11.km sam se oporavio i vratio sam se u igru. Grupa mi je pobjegla preko 70m i nakon okreta trebalo mi je puna 4km da ih ponovno spojim. Za natrag je puhao jak vjetar što nas je dodatno usporavalo. Na nekim dijelovima je puhalo toliko jako da se nije moglo brže od 4:00/km.

prešli smo 16. kilometar i sada slijedi posljednja velika uzbrdica i zatim posljednja velika nizbrdica koja vodi prema centru grada. Ponovno nakon duge nizbrdice me uhvatila kriza koja je bila još veća od prve, te sam htio ja to ili ne morao pustiti grupu ponovno. Kovač me je dozvao da stisnem još malo do kraja ali bol u abdomenu je bila neizdrživa, bio sam u strašnim bolovima, te sam morao ponovno usporiti. Opet nakon sto sam usporio ponovno sam se oporavio, ali ali bilo je prekasno jer je grupa pobjegla i nisam je mogao spojiti do kraja. Ulazim u cilj kao 14. plasirani u ukupnom poretku s vremenom 1:16′:53”. Pored svih kriza i nepovoljnog vremena(jakog vjetra) ove godina sam trčao gotovo minutu brže od prošle godine i mogu reci da sam zadovoljan postignutim. Da su bili uvijeti idealni, sigurno bih mogao jos 2′ brze, pa cak i blizu osobnog rekorda. Tijek utrke nikada nije bio zanimljiviji i čestitam konkurenciji na postignutim rezultatima, posebice maloj grupici s kojom sam cijelo vrijeme trčao.

Ove sezone trčim znatno manje(~50km/tjedno), ali treninzi su puno kvalitetniji i precizniji, što je pokazatelj da kvaliteta uvijek pobijeđuje kvantitetu.

Zahvaljujem svima onima koji su me bodrili duž cijele staze. Stvarno odličan osjećaj.

Također zahvaljujem Igoru Podnaru na ovoj lijepoj slici gore.

Također se nadam da ćete se sljedeće godine prijaviti u što većem broju i otrčati eXtra eXtra Veliko trčanje Nemojte ga nikako propustiti.

LP!

Damir

Rezultati

Od dana 04.-10.4.2011. Uspješno odrađen trening kamp na Lošinju.
Slika gore je napravljena u uvali Čikat – najatraktivnijoj uvali na otoku u kojoj se održavao dobar dio treninga.

Bilo je odlicno!

Slike