IronmanCoach.net » Ironman 70.3 World Championship – Las Vegas


Ironman 70.3 World Championship – Las Vegas


datum: September 19th, 2011 | autor:

 

Prije nego li počnem pisati izvjestaj sa svjetskog prvenstva – primite isprike sto malo kasnim, ali odlucio sam se malo maknuti od računala barem dok sam bio na putu, i zaista mi je dobro dosao taj predah. Kao sto većina znate ove godine se po prvi puta hrvat kvalificirao za svjetsko prvenstvo u Ironman 70.3 seriji – Jakša Diklić, kojemu je 21.g, a dolazi iz općine Konavle, 20km jugoistočno od Dubrovnika. Razlog zasto sam pošao s njime ima puno, ali oni najvazniji su da na tako daleku utrku nije preporučljivo ići sam bez ičije podrške, a drugi razlog je zbog visokih standarda koje imam u poslu kojeg obavljam – da klijent dobije što bolju kvalitetu za uložen novac. Trener je osoba koja je posvetila zivot drugim ljudima da ostvari njihove ciljeve, i ako zelite biti najbolji u ovome poslu, ako je potrebno treba biti spreman odloziti svoje ciljeve i staviti ih u drugi plan.

7.rujna 2011. – Polazak

Krenuo sam kombijem od Croatia Airlines iz Rijeke u 5:00, dok je Jakša krenuo avionom iz Dubrovačke zračne luke oko 6:30. Našli smo se na ZG aerodromu i čekamo let za Frankfurt. No dolazi do problema. Zbog prejakih vjetrova avion iz Frankfurta je kasnio 1h i zbog toga imat ćemo velikih problema sljedećih 2 i pol dana. Nakon 1h i nešto sitno kašnjenja, razglasuju da se putnici za Frankfurt pripreme za odlazak. Ubrzo smo krenuli s avionom, no naše avionske karte su bile namještene tako da imamo 1h do sljedeceg presjedanja u avion, te smo zakasnili na avion Frankfurt-Charlotte. Krenuli su problemi. U zračnoj luci javljaju nam tužne vijesti da nema letova do sutra, OSIM; moguce je da netko iz leta Frankfurt-Chicago odustane pa da se mi ubacimo. Iz Chicaga bi onda letjeli za Las Vegas. Ako ne bude moguće, spavanje u hotelu na aerodromu Frankfurt. Dobili smo nove karte za Chicago i novu kartu nakon tog leta – Za Las Vegas. No karta za chicago je bila samo vazeca ako netko odustane od leta, i onda bi se mogli ubaciti. Krenulo je ukrcavanje u avion, i kada smo ja i Jakša došli na red da se ukrcamo zaustavili su nas, jer smo mi opcijski putnici, tako da smo morali cekati dok se regularni putnici ne ukrcaju, i kada se svi ukrcaju, ako bude mjesta, dopusteno je da se i mi ukrcamo. 10 minuta nakon sto su se svi putnici ukrcali javili su na razglas da za sve opcijske putnike ima mjesta u avionu i da nam je dopusteno da se ukrcamo. Sretni smo kao da smo dobili na lutriji i ukrcavamo se.

Slijedi skoro 9h prebijanja u avionu do Chicaga. Kada smo sletjeli u Chicago imali smo samo 1h da se prebacimo na avion. Kada sam vidio kilometarsku kolonu na carini na aerodromu nije mi ulijevalo neku nadu da ćemo stici na onaj idući. Kontrole su detaljne, jako stroge, nitko nije iznimka, nitko se ne moze izvuci a da ne bude detaljno pregledan, a cim vam boja kože lagano baca na “arapsku” odmah vas stave sa strane… Mi nismo bili svjesni kada smo krenuli, ali zapravo na dan utrke je bila deseta godisnjica 9.11.2011. kada je stradalo oko 3000 amerikanaca u teroristickom napadu. Došli smo i mi na red, pregledali su nas i sve je bilo u redu i krenuli smo dalje prema novom terminalu. Aerodrom je tako velik da se od terminala do terminala ide vlakom. Trcali smo dobar dio po terminalu nebi li stigli na avion i uspjeli smo se nekako ukrcati. Da smo bili kratki nekoliko minuta, nebi uspjeli.

Slijedi let Chicago-Las Vegas, u trajanju od 3h i 30′. Sletili smo sretno na našu zadnju destinaciju u 23:00h po lokalnom vremenu. U hrvatskoj je vec 8:00 ujutro, tako da putujemo preko 26h. Skroz smo umorni. Opet problemi. Nije nam stigla prtljaga. Onako umorni prijavljujemo kasnjenje prtljage u trajanju od 1h. Prijavljujemo mjesto boravka tako kada prtljaga stigne na aerodrom, odmah će poslati na adresu hotela gdje odsjedamo. Receno nam je da ce prtljaga vjerovatno rano ujuro doci. Izlazimo iz aerodroma i osjecam jaki toplotni udar. Pomislio sam da negdje iza mene puše vanjska jednica klime, okrenem se i vidim da nema nista. Ponoc je, a u Las Vegasu je trenutno 36 stupnjeva! Ulazimo u prvi taxi, i objasnjavam vozacu kamo nas treba voziti – Lake Las Vegas, Ravella Hotel. Dosli smo po noci, tako da smo jako malo toga vidjeli kada smo dolazili, a uostalom jako smo bili umorni i samo nam je bilo do toga kako cemo ici spavati.

8.rujna 2011.

Probudili smo se dosta rano. Potpuno nam se sve poremetilo od ove vremenske razlike. Kada smo malo dosli k sebi od svega, spustili smo se u predvorje hotela i pitali da li nam je dosla prtljaga. Kazu nam da nije nista doslo. Sada smo vec lagano nervozni jer je prtljaga vec trebala doci, a jos je nema. Odlucili smo pojesti dorucak u hotelu i dok smo jeli, pokusao sam smisliti nacin kako da dođem do registracijskog satora koji se nalazio negdje u Hendersonu, oko 20km od Lake Las Vegas rezervata, a ta lokacija je ujedno bila i druga tranzicija. Prva tranzicija je bila ispred naseg hotela. Problem oko nalaske druge tranzicije je bio u tome sto organizatori nisu naveli nikakvu adresu. Stvarno nikavu, osim Henderson Pavillon, a takvo mjesto ne postoji na niti jednoj karti koje smo gledali. Kada smo pojeli ustali smo se i vidjeli covjeka koji nam izgleda na nekoga tko bi mogao biti natjecatelj. Pitali smo ga za tu drugu tranziciju, i je rekao da isto nema nikakvu ideju gdje je to, jer nisu naveli adresu, a on je amerikanac. Ali je rekao da ima kombi i ako mu se zelimo pridruziti u misiji pronalaženja druge tranzicije, bit ce mu drago da pođemo s njime. I tako smo se upoznali s nasim novim americkim prijateljem AJ-om. Krenuli smo negdje u podne traziti T2, i trebalo nam je punih 2h da nademo tu tranziciju. Kada su se AJ i Jakša prijavili, malo smo razgledali ironman village. AJ i Jakša su kupili neke sitnice koje su im trebale za utrku u nedjelju. Nakon sto smo to obavili, isli smo u Whole Foods, supermarket koji ima na raspolaganju velik izbor organske hrane, i mogu reci da je zaista dobar ducan. Povratkom u hotel, pitao sam na recepciji ponovno za prtljagu i opet negativan odgovor. Usli smo u svoju hotelsku sobu i nazvao sam american airlines da pitam gdje nam je prtljaga. Nakon sto sam bezbroj puta dobio govorni automat, javlja se zena i govori mi da prtljagu jos nisu ni locirali uopce gdje je. Lud sam! Zovemo sve zivo, od samog izvora problema, zovemo croatia airlines, i zahvaljujuci ljudima iz Dubrovacke zracne luke koji su pomogli i angazirali se oko lociranja prtljage uspjevamo saznati da je prtljaga zapela u Chicagu. A zasto, to nitko ne zna. Cijeli dan nam se sveo na zvanje aerodromova u naznaki bilo kakvih informacija u vezi prtljage, i tu smo izgubili jako puno energije. Kasnije navecer smo isli na aerodrom po Kristy, zenu od AJ-a. isli smo s njim iz razloga da dodemo osobno tamo i da pitamo gdje nam je prtljaga jer cijeli dan dobivamo samo govorni automat. Naravno, ni traga ni glasa prtljagi. Toliko smo bili umorni od svega da smo isli spavati u prije 21h. Ja sam mentalno slomljen. Cak su nam i na recepciji hotela rekli kakvi smo nesretnici, jer je svima dosla na vrijeme osim nama; “You lost all your luggage, that sucks!”

9.rujna 2011.

Spavali smo skoro 8h u komadu, i digli smo se u 4:30 ujutro. Jednostavno nismo mogli vise od toga spavati, bilo nam je dovoljno. Oko 8h zovem ponovno american airlines da saznam ima li kakvih vijesti u vezi prtljage. Javlja se ponovno automat, i dajem mu svoje ime, te dobivam informaciju da su dvije torbe locirane, a preostale dvije još nisu. Napokon nekakav napredak! Pokusavam dobiti pravu osobu na telefon no nakon nekoliko pokusaja odustajem. Isli smo se prosetati u okolici hotela da malo razgledamo. Rezervat u kojem smo odsjeli je zaista odlicno napravljen, imam dvije jedine zamjerke. U hotelu se rijetko moze naći bilo sto zdravo za jesti, i jako je skupo. Hhole foods u Hendersonu je puno bolji izbor ako cete kvalitetno jesti, no tu je nedostatak sto je udaljen 20km od rezervata. Sreca u nesreci je da smo upoznali AJ-a koji je imao kombi pa smo s njim isli.

U 18:00 smo se morali pojaviti na ceremoniji dobrodošlice koja se odrzala u hotelu Loews – oko 1,5km udaljen od našeg hotela. AJ, Kristy, Jakša i ja smo isli zajedno tamo i nasli se s prijateljem i triatloncem Matijom Romšakom.

Naš prvobitni plan je bio da se njemu odmah javimo kada dodemo, no od silne brige oko prtljage i borbe jednostavno nije bilo bas vremena i mogucnosti za opuštanje. Ceremonija se odrzala u dvorani hotela i bilo je stvarno odlicno, predstavljanje rezervata, staze, natjecatelja iz svih drzava, najstarijih natjecatelja, i uz to neogranicen izbor kvalitetne hrane. Bilo je stvarno dobro tamo biti, ponajvise zbog ugodnog drustva, AJ-a, Kristy i Matije. Oko 21h se vracamo u hotel i idemo odmah spavati.

10. rujna

Dizanje ponovno u 4 ujutro jer ne mozemo spavati. Razlog ovome je zbog promjene vremenske razlike od -9h. Kažu da je za svaki sat promjene vremena potreban jedan dan prilagodbe…Znaci kada budemo odlazili biti cemo prilagođeni. Zovem ponovno za prtljagu i javili su da ce poslati one dvije prtljage sto su dosle u hotel,a kada dodu ostale dvije da ce odmah poslati. Objasnio sam im da se pozure jer je utrka sutra i da nemamo vremena. No na srecu poslali su 3 prtljage, i sve 3 prtljage su na srecu bile od Jakše. Bili smo sretni jer je to znacilo da necemo imati poteškoća oko njegovog nastupa. Namjestili smo bicikl, isprobali dali je sve u redu. Nakon 10′ Jakši puca zadnji tubular. Stakalce se zabilo i probusilo ga, tako da smo ga morali zamijeniti. Takoder sam provjerio prednji tubular detaljno i primjetio sam da se na cak 3 mjesta zabila sitna stakalca. Izvadio sam ih sa picetom. Da nisam, Jaksa bi sigurno probusio tubular na utrci. Zamijenili smo zadnji tubular i krenuli prema Bike Check-in. Ostatak dana smo proveli odmarajuci se u rezervatu, a navecer smo sa Matijom isli na veceru u olbliznji restoran u rezervatu. Trazili smo neki talijanski restoran, da pojedu neku laganu pastu, i da sto manje eksperimentiraju s hranom pred utrku.

S Matijom nikada nije dosadno i stvarno smo uzivali u njegovom drustvu svaki trenutak. Aj i Kristy su u to vrijeme bili u Vegasu pogledati neki show, no mi nismo htjeli se ici umarati, ipak je sutra utrka. Taj njihov “potez” mi još nije jasan jer se vecina natjecatelja izlezavala i odmarala za sutrasnju utrku na travici pored jezera slusajuci neki nastup glazbenika koji je bio organiziran. Nakon sto smo pojeli, pozdravili smo se s Matijom i krenuli smo prema svojem hotelu. Isli smo veoma rano spavati, oko 20:00.

11.rujna – Dan utrke

Digli smo se u 4:00. Sazvao sam hotel i javili su mi da je dosla i moja prtljaga. Napokon! Najeli se i krenuli prema startu na posljednju provjeru bicikla u tranziciji. Jaksa se osjeca odlicno. Start nije bio masovan, nego u valovima po dobnim skupinama, sto je po meni bolje zbog puno manje guzve. Jedini nedostatak je to sto su profesionalni natjecatelji startali u 6:30, i nisu vidjeli pravog sunca u trci, za razliku od age grupera koji su startali dosta kasnije. Matija je startao u 7:55, a Jaksa u 8:00, sto je bio posljednji val age grupera. Oni su imali daleko teze uvjete trke upravo zbog ovog tajminga, jer pravo sunce dolazi tek iza 11:00.

Plivanje su krenuli jako, i Jakša je zauzeo 6,7 poziciju na pocetku. Nakon nekoliko stotina metara pustio je tu grupu i do kraja plivanja stvorila se razlika izmedu prve grupe i njega oko 1′. Isplivao je za 27’56”. tranziciju obavlja za 3’53” te krece na 90km bicikle. Konkurencija u trci je stvarno jaka i mogu slobodno reci da svi koji nastupili nitko nije dosao slucajno. Konkurencija je jaka , i dobar dio age grupera su zapravo profesionalci.

Biciklisticka staza vodi odmah iz rezervata u pustinju, i na pola puta je okret. Visinska razlika u 90km za savladati je bila oko 1100m, teren je valovit, uzbrdice su dugačke. Bicikl je odraden po planu, i nakon 2h45′ Jaksa ulazi u drugu tranziciju. Sada je već proslo 11h15′ i sunce je vrlo jako, a temperatura se popela na 40 stupnjeva. Samo stajanje na ovakvom suncu je nevjerovatan napor, a cim se pocnete kretati neprimjetno gubite velike kolicine tekućine, zato sto je vlaznost zraka 10%. Ja sam na stazi ostao samo 45′ bez tekucine dok ju nisam nasao, i već me pocela lagano boliti glava, a to su prvi znakovi dehidracije.

Trcanje je također bilo valovito. U 21km natjecatelji su morali savladati 350m uspona, što je po takvom suncu jako tesko. Nikada nisam vidio na na polu – Ironman distanci toliko ljudi hoda. Jaksa nije hodao, no uvjeti su ga na trcanju dosta usporili, i prelazi 21,1km za 1h39′, ulazi u cilj kao 28. u svojoj dobnoj skupini s ukupnim vremenom od 4h:57′:44”. Nakon kratke okrepe zajedno smo pricekali Matiju da ude u cilj, koji je dosao nekoliko minuta iza Jakše. Još neko vrijeme smo proveli blizu ciljne linije, odmarajuci se u hladu u obliznjem satoru, i nakon toga krenuli smo svi zajedno prema hotelu.

Kristy & me - Finish Line


U 18:00 odrzala se award ceremony u Hotelu Loews na velikoj terasi. Nasli smo se tamo s Matijom i Proveli ponovno cijelu vecer skupa. Hrana je ponovno bila odlicna kao i na ceremoniji dobrodoslice.

12. rujna

Dan nakon utrke smo proveli uzivajuci u hotelu, rezervatu, odmarajuci se i opustajuci.

poslije podne smo isli sa AJ i Kristy pogledati Hooverovu branu, nakon 1h razgledavanja, slikanja i snimanja vratili smo se u hotel i tamo se pozdravili sa svojim prijateljima, jer su oni danas napustali hotel.

AJ Hoover Dam

Kasnije navecer smo se nasli s Matijom na veceri i malo razgovarali o utrci i utrkama u buducnosti. Matija ima jako puno iskustva u prekooceanskim trkama i koliko ga je bilo zabavno slusati, toliko je i bilo poučno. Nakon cijele veceri ćaskanja pozdravili smo se s njime i krenuli prema nasem hotelu.

13. rujna

Većinu dana smo proveli na glavnoj ulici Vegasa zvanoj – Strip, razgledavajuci, slikajuci, setajuci po centrima, kupovanjem suvenira, kockajuci. Nahodali smo se taj dan sigurno preko 10km, bilo je dosta naporno, ali bilo bi glupo ne iskoristiti svaki trenutak i vidjeti sto se sve može.

14. rujna

Slijedi naporna voznja aviona do doma, no ovaj puta bez problema s prtljagom.

Zakljucak: Stvarno jako lijepo iskustvo, bez obzira na nevolje koje smo imali, upoznali smo nove prijatelje, proputovali, Jaksa je imao dobru utrku, razgledali okolicu onoliko koliko smo mogli i stigli, te nezaboravno druzenje posebice s Matijom Romšakom.

Zahvale svim sponzorima koji su omogucili koji odlazak na svjetsko prevenstvo u ironman 70.3 seriji, posebice poduzecu Konel koja je prva ponudila neogranicena sredstva za odlazak.

Jos slika treba uskoro doci, a ostatak mozete pogledati ovdje


« Ironman World Championship 70.3     Odabir utrka za novu sezonu »


Leave a Reply

You must be logged in to post a comment.