IronmanCoach.net » UTMB osvrt na utrku – Toni Družeta


UTMB osvrt na utrku – Toni Družeta


datum: September 8th, 2015 | autor:

 

Dana 28.08. Toni Druzeta je nastupio na najpoznatijoj ultra trail utrci na svijetu – UTMB Ultra Trail du Mont Blanc.

Ovo je njegov osvrt sa utrke;

Stigao je i taj petak 28.8. „Dan utrke života“! Ustali smo se oko 8 ujutro, doručkovali i krenuli u grad kupiti još neke sitnice, posjetiti sajam sporta, napraviti par fotki za uspomenu. Ručali smo oko podna i nakon toga se pokušali odmarati, drijemati na krevetu, terasi…Oko 15:00 sati kreće oblačenje i pripremanje ruksaka te „vreće“ sa rezervnom opremom za tranziciju u Courmayeru. Priprema i oblačenje završava u 15:45 te krećemo ostaviti vreću za tranziciju i u 16:15 smo kod starta. Trkači su se već počeli skupljati , „kampiraju“ u prvim redovima pored starta. Mi se time ne zabrinjavamo već odlazimo iza i sjedamo u hlad, razmjenjujemo iskustva sa nekih posljednih utrka i kako smo se uopće kvalificirali za ovu utrku.

Moju kvalifikaciju ostvario sam kroz 2013. i 2014.godinu. Inače vam organizator daje mogućnost da ostvarite kvalifikaciju kroz maksimalno dvije godine, i u tom periodu treba skupiti potrebnih 8 bodova. 2013.godine sam završio utrku od 105km na „100 milja Istre“ i ostvario 4 boda, isto to sam ponovio i 2014. te sam završio i utrku od 72km na „Valamar trail“, osvojio 2 nova boda i to mi je bilo dovoljno za ostvariti pravo na nastup na ovogodišnjem izdanju UTMB 2015.

17:30 je, pola sata do starta, svi trkači su već u „boxu“, zadnje minute sporo prolaze, oko nas je 2300 trkača i ko zna koliko tisuća gledatelja i navijača uz samu startnu liniju i nekoliko kilometara uzduž staze. Mladen Nedić, Bernard Ivanov i ja odlučujemo da se držimo skupa tokom trke koliko je to moguće, ali da se međusobno ne kočimo.

18:00, start, vojska trkača kreće, dok prvi već trče, mi iza na zadnjoj fronti još cupkamo. Nevjerojatno je, ali ja sam prvih 12 minuta hodao dok se masa trkača nije toliko uspjela rastegnuti i omogućiti nama iza da se ravnopravno uključimo u trku. Prvih 8km je makadam i tu već prelazimo dosta konkurencije, te slijedi prvi uspon na Le Delevret te spust u Saint Gervais, prva okrijepa na 21.km. Noć se spušta, stavljamo lampe i nastavljamo uspon uz preko +1500m visinske razlike preko Les Contamines do prijevoja Bonhomme. Teren je kamenit, na momente se kliže pod nogama. Moram priznati da su nam vremenski uvjeti za utrku bili idealni, start na 20-tak stupnjeva, noćna temperatura nije padala ispod 10 stupnjeva, ali je u subotu bilo izrazito toplo, blizu 30 stupnjeva na visinama od preko 2000m. Ne propuštam priliku za osvježenjem na skoro svakom potoku koji sretnem putem i da smočim glavu.

Spust u Les Champieux (50.km)odrađujem dosta sporo i oprezno, i počinjem osjećati bol u lijevom koljenu koja me sve više i više probada, koljeno koje sam pred 6 godina operirao nakon rupture prednjeg ligamenta na jednom nogometnom treningu. Spuštam se u Les Champieux i jedna gospođa traži da joj pokažem obaveznu opremu. Srećom imam sve te me uz smiješak propušta uz „bon chance“ smile emoticon

Mladena nisam vidio od starta od one početne gužve, a Bernard je krenuo naprijed dok su mene zadržali pregledom opreme. Jedem, uzimam još zaliha za nastavak puta i krećem dalje. Ritam mi je dobar, mnoge na usponu prolazim uz pola gasa, puls jedva preko 150 dižem. Uspon je dug 10km uz +1000m visinske razlike. Uskoro stižem Bernarda i Igora Kiršića kojeg također nisam vidio od starta. Prisjećam se onih ubitačnih treninga od 2-3 uspona na vrh Učke iz Medveje koje mi je složio Damir, a koje sam odrađivao sam ili u 2 navrata uz Predraga i Vedrana, na čemu sam svoj trojici jako zahvalan. Uspon je dug i ne toliko naporan, nekoliko puta se okrećem i gledam tisuću lampica iza mene kako se penje uzbrdo, veličanstven prizor!

Jutro dočekujemo na visini od preko 2000m te nam slijedi 10km spusta prema tranziciji u Courmayeur na 80.km. Koljeno me već dosta boli i dosta me usporava. Presvlačim se, mijenjam tenisice, jedem, nadopunjujem zalihe hrane i odlazim po bandažu za koljeno. Nakon 40 minuta stajanja na tranziciji, imamo dobro prolazno vrijeme i ritam te vjerujemo da bi mogli idućih 100km koji su pred nama završiti za 17 sati i tako završili utrku unutar 30 sati što bi bio odličan rezultat.

Sunce se već podiglo i duuuga subota je pred nama, dižemo se na 2000m i slijedi puno malih uspona i spusteva. Prolazimo skloništa Bertone i Bonati te na 101.km stižemo do najviše točke ove utrke, Grand Col Ferret na 2527m te spust u švicarski gradić La Fouly (111.km), u koji dolazim skupa sa Matom Ćurićem. Bernard je već dosta odmaknuo.

Oboje smo već dosta umorni te odlučujemo neko vrijeme hodati, barem dok se sunce ne spusti. Slijedi kratak spust pa uspon do mjesta Champex Lac (125.km). Mate ipak odlučuje malo ubrzati, ja još neko vrijeme hodam te ipak krećem malo brže. Sad je već neizbježno da ću ući i u drugu noć na utrci.

Dolaskom u Champex Lac pred nama su posljednja 3 izazova, 3 brutalna uspona i spusta. Dolaskom na drugi (30 sati u utrci) od posljednja 3 vrha, počinje haluciniranje koje traje punih sat i pol. Puls mi je nikakav, jedva prelazi 105, gazim i po grotama pod nogama vidim lica ljudi, političara, filmskih zvijeda, strip junaka…nešto nevjerojatno. Počinje mi se spavati, jedem, pijem…ne pomaže. Napokon sjedam, gasim lampu na 4-5 minuta. U tim trenucima sa mnom je Englez Drake koji me ne pušta samog. Dolazim pomalo k sebi, spuštamo se u Valorcine (151.km), odmaramo nekih 10minuta i krećemo dalje na zadnji uspon prema La Tete Aux Vents na 2116m nad morem. 
Dolazimo ispod te vertikale i stvarno izgleda zahtjevno. Držim korak sa Drakeom i šalimo se da ovo izgleda kao uspon na Olimp, da idemo u posjet Zeusu. Taj uspon smo prošli u noć i teško bi se usudio spustiti po njemu u noći jer je stvarno jaaako zahtjevan i opasan. Dolazim na kamenitu visoravan i pokušavam se držati skupine ali mi bježe i ostavljaju me samog, te nastavljam dalje, ali uskoro iza mene pristižu i drugi trkači. Ovoj visoravni kao da nema kraja, i napokon iza brda vidim kontrolnu točku La Flagere (162.km). Dolaskom do nje, najljepša vijest dana, još samo 8km spusta do Chamonixa. Juhuhu!!!

Presvlačim se, jutro novo sviče, spremam lampu i krećem na posljednji spust prema cilju, posljednjih 8km, to je to.

Dolazim u Chamonix, 7:30 je, grad još spava. Trčim posljednji kilometar do cilja, emocije su jake, na rubu suza sam, ali se suzdržavam. Nakon nepunih 38 sati utrke, točnije 37:40:28, ulazim u cilj kao 455. od 1623 finišera. Sat pokazuje da sam potrošio 22000 kalorija (pola iz masnih naslaga što je oko 1.5kg masti ). Koliko sam popio vode, energetskih napitaka, cole, vode sa potoka…nisam uspio pratiti, a za hranu da ni ne spominjem; juhe, voće, keksi, čokoladice, sveee… smile emoticon

Završetkom ove utrke ostvario sam i kvalifikaciju za predprijavu za UTMB 2016., ali već sada znam da tu utrku u 2016.preskačem i možda se prijavim za 2017.

Za ovakvu utrku fizički i psihički treba biti 100% spreman inače, odustajanje je neizbježno. Iskreno, ni u jednom trenutku nisam pomišljao odustati, ali riječ „lako/lagano“ ne ide uz ovu utrku.

Još jednom hvala Bernardu, Igoru, Mladenu, Mati i Drakeu s kojima sam odradio većinu utrke i čestitam im na završetku.

Cestitke Toniju na njegovom uspjehu sve najbolje u novim uspjesima koji su pred njim.

 


« Savjeti za zaposlene triatlonce    


Leave a Reply

You must be logged in to post a comment.